Novi Put svile: od Kine do Španije

Foto: printScr. Youtube.com
Foto: printScr. Youtube.com

Kada se nedavno iz Španije u Kinu, posle četiri meseca na šinama, vratio teretni voz sa 80 kontejnere prepunih vina, šunke i maslinovog ulja, izgledalo je da je konačno obnovljen Put svile, kojim su u srednjem veku trgovci spojili Evropu i Daleki istok. Voz je iz kineskog grada Jivu, 300 km južno od Šangaja, krenuo još 18. novembra prošle godine, natovaren milionima šarenih božićnih i novogodišnjih ukrasa, prskalica i petardi i prošao je Kazahstan, Rusiju, Belorusiju, Poljsku, Nemačku i Francusku, da bi posle 10.000 km za 21 dan stigao u Madrid 14. decembra.

Doduše, u dva navrata je vagonima morao da se menja donji trap zajedno sa osovinama i točkovima zbog različitih širina koloseka u Kini, Rusiji i zapadnoj Evropi (na ulazu u Kazahstan i na izlazu iz Belorusije). Buduću stalnu liniju Jivu–Madrid, koja je oko 700 km duža od transsibirske veze Moskva–Vladivostok, održavaće kompanija „Trans Eurasia Logistics”, zajedničko preduzeće nemačkog “Deutsche Bahn”-a i ruske državne firme RŽD, koja je i inače operater kineskih prodora u Evropu.

Obim prošlogodišnje trgovine Evropske unije i Kine kreće se oko milijardu evra dnevno, a novi pravac za Španiju još će znatno povećati taj iznos. Jivu je grad sa 1,5 miliona stanovnika u provinciji Džeđang, koji je tokom prošle decenije postao simbol munjevitog procvata ponude i sad se smatra najznačajnijim punktom za veleprodaju „sitne robe” na planeti. Odatle stiže oko 60 procenata svetske proizvodnje dekorativnih sitnica, zabavnih džidžabidža, nakita, veštačkog cveća… Kvalitet svakog pojedinačnog artikla može biti različit, baš kao i njegova cena.Tu su, naravno, u ponudi i sportski rekviziti, suveniri, kozmetika…

Ukupni kupoprodajni bilans u gradu prošle godine premašio je 23 milijarde dolara, što je bio rast od 28 odsto u odnosu na prethodnih 12 meseci. Istorija tog tržišta počela je 1982. kada je opština postavila 700 trgovačkih tezgi koje su se umnožile više od 100 puta i sad su raspoređene u tri velika tržna centra. Najveći je međunarodni „Trejd mart” (Futijan market) na oko 400 ha sa 62.000 firmi u kojima 100.000 veletrgovaca svakodnevno od devet ujutru do pet po podne izlaže čak 400.000 različitih proizvoda iz 40 industrijskih delatnosti. Više od polovine te ponude izvozi se u 215 zemalja. „Trejd mart” je, u stvari, stalni sajam informatike, inovacija i svakodnevnih potrepština, a predstavlja istovremeno i distributivni centar za svu robu široke potrošnje. Prostor je od 2000. godine širen i dograđivani su specijalizovani objekti, od kojih najmanji ima površinu od 34 hektara, a najveći je 65 hektara. Svakog dana prosečno oko 40.000 kupaca poseti „Trejd mart”, a računa se da su od toga barem 5.000 stranci iz Evrope.

Tek nešto manji su centri „Hungvang market” i „Bivang market”, takođe sa hiljadama montažnih kabina od petnaestak kvadrata u kojima neumorno posluju kineski biznismeni. Ali, istovremeno, Jivu je takođe poznat i kao svetski centar industrije falsifikata; to je Volstrit lažnih brendova – neskriveno se proizvodi i potom prodaje 100.000 krivotvorenih robnih marki i dnevno oko 2.000 tona falsifikata promeni vlasnika. Međutim, pravac Jivu–Madrid–Jivu nije prvi koridor koji spaja Kinu sa zapadnom Evropom i koji nazivaju Novi put svile; odavno već, otkako je Kina veliki izvoznik, postoji „trokraki evroazijski kopneni most” čija je okosnica Transsibirska železnica koja se od Moskve spaja s Kinom direktno, ili preko Mongolije ili preko Kazahstana.

Prvi krak je istočna ruta koja vezuje Kinu sa ruskim Vostočnim portom kod Vladivostoka, severna ruta spaja kineski grad Mandžuli u pokrajini Unutrašnja Mongolija sa ruskim Zabajkalskim i južni krak ide preko Kazahstana da bi se opet nastavio na transsibirski pravac. Druga trasa uspostavljena je iz Čongkinga u jugozapadnoj Kini do Duizburga, čvorišta nemačke železnice, preko prelaza Alašanku u Sinđangu, najpre u Kazahstan, pa kroz Rusiju u Poljsku do Nemačke, gde se stiže za 16 dana. Od marta prošle godine tom rutom triput nedeljno idu kompozicije sa oko 50 kontejnera, duplo većih od standardnih.

Još 2008. prvi teretni voz stigao je za 17 dana iz Sjengtana do Hamburga, a kineski mediji često navode i „novi evroazijski kopneni most” koji se iz Ljanjunganga, skoro na samoj obali Žutog mora, vezuje na 1.800 km udaljeni grad Landžu u centralnoj, odnosno severozapadnoj Kini i potom ide još 2.000 km do Urumčija u Sinđangu i potom opet u Kazahstan. Od kazahstanske prestonice Almatija „novi kopneni most” može da nastavi u Taškent i Samarkand u Uzbekistanu, pa preko Ašhabada, prestonice Turkmenije, stiže u luku Turkmenbaši na obali Kaspijskog mora. Jedan krak pruge iz Tedžena u Turkmeniji odvaja se i ulazi u Iran, što omogućava (doduše, opet uz promenu širine točkova na vagonima) pristup zemljama Persijskog zaliva, Turskoj i Kavkazu. Kinezi, doduše bez jasnog preciziranja pravaca, govore da već postoji impresivna povezanost Ljanjunganga s Roterdamom i da je ta pruga trenutno najduža na svetu – 11.870 km. Očigledno se završila faza kineske ekspanzije bazirane na jeftinoj radnoj snazi, svedoci smo velikim investicijama u infrastrukturu, a već počinje razvoj oslonjen na visoku tehnologiju i sofisticirane proizvode koji su cenovno i po kvalitetu konkurentni zapadnim.

U svakom slučaju ispostavlja se da su mnogi kopneni „putevi svile” iz Kine u Evropu već neko vreme vrlo prometni; a istovremeno, vidljiva je i dugoročna strategija Pekinga. Kina, naime, uporedo sa kopnenom komunikacijom, planira da i dalje održava i razvija i morski pravac od Šangaja, preko Indijskog okeana, kroz Suec do Pireja i Soluna, pa je s tim u vezi i projekat brze pruge Beograd–Budimpešta, odnosno „napad” na tržišta centralne i jugoistočne Evrope.

Izvor: Politika