Vozač kamiona u Americi: Juriš da radiš kod Srba jer oni ne poštuju sva pravila

Telefon zvoni i zvoni. Izgleda kao da se nikada neće javiti, a onda se čuje glas, punih usta:

“Ko smeta?”

Nakon predstavljanja objašnjava da se šalio i da zna da je dogovoren razgovor, samo je bio pogrešan trenutak. Jer doručkuje i ruča istovremeno. A tamo je osam sati uveče.

“Ne volim da pričam kad sam u trpezariji. A onda shvatim da sam u isto vreme u spavaćoj sobi i u salonu i na radnom mestu. Da ne mičem odavde svakako, pa i nema neke razlike. Šalim se malo. Raspoložen sam jer sam se naspavao, samo nije to isto raspoloženje kao Čarlijevo. On blista, čuo si i sam. Takav je mesecima. To je taj period. Prvo moraš tri godine da propišaš majčino mleko, da bi nakratko bio srećan i onda u naredne dve godine polako shvataš da ništa nije kako ti izgleda i da je ostvarenje srpskog sna privilegija koju retko ko doživi”, započinje Diznilend, uz evidentnu promenu raspoloženja.

Možda ono pitanje neće ni morati da bude postavljeno.

“Ja sam tu pet godina, da ne preciziram u dan, i sve mi se događalo suprotno nego Čarliju. Ono što je njemu bilo lako, meni je bilo teško, ono što je njemu bilo teško meni još teže, a najteže njegove situacije, uspeo sam da izbegnem. Sam dolazak u Ameriku i prvih nekoliko sati po sletanju za mene su predstavljali otrežnjenje.

Toliko nisam znao engleski da nisam imao pojma na koji sam posao pristao za ‘work and travel’ program. Samo sam vikao ‘jes’ kao magare šta god me pitaju. Sa takvim znanjem i adresom na papiriću sleteo sam na aerodrom i od cele grupe, samo su mene zaustavili i poslali me u neku kancelariju. Sedim tamo, oko mene čitav Meksiko, takav sam osećaj imao. Nikog ništa ne razumem, strepim, da bi mi posle dva sata prozvali ime i kad sam prišao stolu rekli samo ‘ol rajt’. Toliko mi je bilo jasno, ali druže moj, baš ništa nije bilo u redu. Moja grupa je napustila aerodrom, moj kofer stoji sa strane, a ja ne znam gde ću.

Prilazili su mi ljudi da pomognu, šta vredi kad nema načina da im objasnim kakav problem imam. Uhvatim neki taksi, kažem adresu na neki svoj način, on kaže neko mesto, ja kažem Santa Barbara, on kaže nije, ja ga ubeđujem da jeste. Ma vozi me gde hoćeš, prijatelju, samo vozi.

Ostavi me on posle sat i po vremena vožnje na nekom semaforu i kaže mi da samo pređem preko te avenije i tu sam.

Stojim na semaforu sa onim torbetinama i dolarima po džepovima, šuma se svakog plašim, nikako da se upali zeleno za pešake. Od muke i straha hoću da se upišam. Stojim 15 minuta i sve vreme je crveno, a ne smem da pređem ulicu. Nailaze dva momka na skejtovima, Kalifornija čoveče, ovo je znak da sam makar u pravoj državi. Inače, nisam ti rekao da se sve to događa oko četiri ujutru. Pritiskaju ti momci neko dugme na semaforu i pali se zeleno svetlo.

Kad se tad nisam ubio, nikad neću.

Našao sam posle i svoju grupu i radio u toj vešernici za koju nisam ni znao da sam je odabrao, ali to prvo iskustvo i šok koji sam doživeo mnogo je toga promenio. A nisam kasnije imao malo problema sa signalizacijom i sa mokrenjem…”

Prekida se veza. Posle nekoliko minuta dolazni poziv, na ekranu piše – Diznilend.

“Nešto mi se izgubio signal u slušalicama. Trebalo bi da rade normalno. Ne znam dokle sam stigao, ali nije ni važno. Psujem malopre slušalice i tehniku, a onda se setim prvog kamiona koji sam vozio i onda sam sebe psujem jer sam postao nezahvalan.

Pre nego što sam uopšte pomislio da ću završiti u kamionu, jer iskreno to baš i nije bio moj prvi plan, sa drugarom sam potrošio sav novac. Odlučili smo da posle završenog programa kupimo kola i pređemo na potpuno drugu obalu Amerike. Kako je to bilo glupo. Ta kola što smo kupili gutala su ulje kao luda, a mi nismo znali na samouslužnim pumpama da se poslužimo, pa smo u nekom trenutku sipali ulje iz sardine u kola (smeh).

U svakom slučaju, kamioni su bili nužno zlo jer smo ostali bez zarađenog novca i živeli na jednoj pici dnevno, nas dvojica.

Dozvole sam dobio mnogo lakšim putem, nisam morao da koristim fotošop kao neki (opet smeh), ali je onda počeo pravi pakao.

Počeli smo da radimo za nekog čoveka koji sa nama nije uradio nijedan trening. Seo je pet minuta u kamion sa dvojicom momaka koji su takvu skalameriju vozili samo na polaganju i bukvalno kao u ‘Nacionalnoj klasi’ rekao – momci, brzine vam idu u H. Posle pola sata smo krenuli na svoju prvu turu.

To osećanje ne mogu da opišem. U veću brzinu nekako i prebacujemo, ali kada treba da usporimo, to je nemoguća misija. Samo pustimo gas i čekamo da se ugasi. Pa iz početka. Samo smo molili Boga da ne bude nekog zastoja ispred nas i naravno to nas je sačekalo. Ugasio se kamion, mi pokušamo do tada proverenu metodu, ono neće. Nekako ga upalimo, ali milimo po putu gde ne smeš sporije od 90 milja na sat. Lete pored nas kamioni i automobili, psuju nas na svim jezicima, mi se preznojili.

Sreća da nas tad nije zaustavila policija. Dva idiota koja na auto-putu voze 35 na sat, u kabini sa pocepanim tapacirunzima, prljavoj kao štala i sa posterom porno-glumice koja je radila pre nego što smo se nas dvojica rodili (smeh). Živopisno, ali kad se setim, stvarno se pitam kako smo preživeli sve to.

Posle par meseci smo naučili bar brzine da menjamo i promenili smo kompaniju. Iskustvo u prvoj kompaniji bilo je značajno jer smo naučili da funkcionišemo bez farova, da menjamo i krpimo gume, da mokrimo u flašu ili plaćamo kazne kad se sve flaše napune.

Druga kompanija bila je nešto bolja. Naravno, juriš da radiš kod Srba jer oni ne poštuju sva pravila i fleksibilniji su od Amerikanaca. Tad smo ušli u ludačku seriju. Radili smo danonoćno, kršili i propise, nije nas bilo briga. Tih 55 centi po milji ti stoje u glavi sve vreme i ništa drugo ti nije važno. Ako se tuširaš, to radiš na nekoj pumpi. Posle nekog vremena otupiš jer je od kupanja sa drugim kamiondžijama gadnije samo da se ne okupaš. Ako jedeš, to radiš u kamionu. Brzo, suvo, nikakvo. Ako spavaš, isto u kamionu. Nismo imali prebivalište, ni mesto na koje se vraćamo.

***

Čarli je ostao na jedan semestar od profesorskog zvanja, vozi u uniformi svoje firme, ispeglanoj na ivicu, ne puši, a šoferska kabina liči na apoteku. Možda je zato i zajebao sistem.

Diznilend je u Ameriku došao malo kasnije, i pre nego što je uopšte pomislio da će završiti u kamionu, potrošio je sav novac koji je imao.

Rekorder je nadimak stekao tako što je držao tempo, bez odmora, danima, nedeljama, mesecima. Nijednom nije prespavao u hotelskoj sobi, nije izašao u grad. Samo je terao točkove.

Njih trojica su vozači kamiona, naši ljudi u Americi…

Izvor: Ispovest srpskih kamiondžija u SAD objavio je Nedeljnik