Leana Tajkov, novinarka i preduzetnica – Jedna žena i njenih sedam kamiona i poluprikolica

Leana Tajkov je živela u nekoliko država, u kojima se bavila košarkom, novinarstvom i kreativnim pisanjem. Danas, između ostalog, vodi podkast „Dnevnik jedne špediterke„, jer se iznenada, spletom životnih okolnosti, našla na čelu transportnog preduzeća „TGA-TRANS“ iz Bečeja, čiji osnivač je bio njen otac, koji je iznenada preminuo.

Preuzimanje porodičnog biznisa nije ranije bio deo njenog plana, ali se prilagodila i uspela da se izbori u profesiji kojom dominiraju muškarci. Studirala je novinarstvo i komunikologiju u Alabami, tri godine, a poslednju godinu studija provela je na jednom univerzitetu u Nebraski. Kaže da je boravak u Americi za nju bio ogromna promena, zbog jezika, i načina života, ali da je uspela odlično da se uklopi i da stekne važna životna iskustva i veoma dobre prijatelje.

– Posle toga mi više nisu teško padale promene sredine, pa sam jedno vreme studirala PR u Velikoj Britaniji, da bih se, opet zbog košarke, preselila u Španiju, gde sam držala obuke u pisanju na engleskom jeziku i bavila se kopirajtom i drugim vidovima kreativnog pisanja – navodi Leana Tajkov.

Do sada je posetila 35 zemalja, a najlepše što je iz njih ponela su uspomene u putopisima koje je napisala.

– U SAD sam živela u uređenom sistemu koji me je razmazio kao građanku, jer sam navikla da sve savršeno funkcioniše. U Španiji me je, s druge strane, dočekao birokratski haos kao i kod nas, pa sam se „resetovala na prethodna podešavanja. Kao najbolje iz ova dva veoma različita sistema bih izdvojila profesionalizam koji se veoma neguje u SAD i dobar provod i tople i prijatne ljude u Španiji – ispričala je Leana Tajkov za „Biznis i finansije“.

Foto: privatna arhiva

Kako ste od pisanja stigli do transportne industrije?

– U Španiji sam radila u jednoj velikoj korporaciji sve do 2021. godine, kada sam izgubila posao. Zato sam odlučila na kratko da dođem u Srbiju da vidim roditelje. Tokom tih pet dana boravka u Bečeju otac mi je preminuo. On je prethodnih 20 godina rukovodio transportnim preduzećem „TGA-TRANS“, čiji je bio osnivač. Sećam se da smo ga u subotu sahranili, a već u ponedeljak ujutru je u firmu došao zabrinut klijent da se raspita šta će biti sa poslom. Još u šoku zbog svega što mi se desilo, došla sam u kompaniju, sela u očevu fotelju i rekla klijentu da sam od sada ja direktorka. Tako sam se neplanirano našla u transportnoj industriji. To je iz ove perspektive bila apsolutna ludost, ali evo opstali smo i poslujemo i dalje.

Šta je bio vaš prvi zadatak na novom radnom mestu?

– Prvo sam morala da naučim imena zaposlenih, a potom i sve ostalo o ovom poslu, u čemu su mi zdušno pomagale očeve kolege. Učila sam o kamionima, njihovim delovima i dobrim majstorima za ova vozila, zatim o svim našim rutama, klijentima, vođenju finansija… Zadala sam sebi i zadatak da shvatim kako zaista izgledaju radni dani naših zaposlenih, na čemu i dalje radim – baš sam se nedavno vratila sa ture do Češke, na koju sam išla sa jednim našim vozačem.

Šta vam je bilo najteže u početku?

– Najveći izazov mi je bilo pitanje kako zadržati dobre odnose sa klijentima, jer su u ovom poslu veoma bitna lična poznanstva, zbog kojih su klijenti imali toliko poverenja u mog oca. Takođe je trebalo naučiti i kako se privlače novi klijenti. Zatim sam morala da promenim svoj pristup poslu, odnosno da prestanem da se ponašam kao zaposleni o čijoj plati brine neko drugi, i da naučim da kadriram, da brinem o svim platama u firmi, ali i da donosim teške odluke. Na sve to, naprasno sam ušla u industriju kojom dominiraju muškarci, pa je trebalo dokazati i da sam dovoljno sposobna da vodim ovaj posao. Dešavalo mi se da klijenti na pregovore dolaze sa predrasudama, koje je ja trebalo da otklonim. Vremenom mi je postalo jasno da nikada neću biti moj otac i da bi bolje bilo da, umesto što pokušavam da oponašam njega, razvijem svoj stil poslovanja.

Kakav je to stil?

– Napravila sam kompromis sa svojom ličnošću i uzela ono najbolje iz ženskog pristupa, ali i iz muškog, takmičarskog načina razmišljanja koji sam razvila baveći se sportom. Mogu da budem doterana, fina i ljubazna kada procenim da će mi to dati određenu pregovaračku prednost, ali mogu da budem i neko ko veoma dobro ume da se bori za sebe i svoju kompaniju. U firmi se često šalimo da direktorka u pregovore ulazi sa dve ličnosti – tihom i ljubaznom Mimi i strogim Miletom sa peškirčetom oko vrata – koje se smenjuju po potrebi. Ovo jeste šala, ali nije daleko od istine. To zapravo znači da dozvoljavam sebi i nežniji pristup koji je karakterističan za ženske rukovodioce, ali i direktan i autoritativan kojim ću se efikasnije izboriti za sebe i svoje preduzeće.

Kako se firma razvijala u međuvremenu?

– Neke stare klijente smo izgubili, ali smo zato dobili nove. Uspeli smo da prevaziđemo veliku krizu u kojoj se našla transportna industrija kada je zbog rata u Ukrajini gorivo drastično poskupelo. U međuvremenu sam sprovela reorganizaciju u kompaniji. Napravila sam sistem koji radi za mene, umesto da ja izgaram za njega. Prodala sam dva kamiona, jer nam je previše opreme bilo uzeto na lizing, i svela posao na meru koja nam svima omogućava da živimo i radimo bez nepotrebnog stresa. Sada imamo sedam kamiona i poluprikolica i sedam zaposlenih, i to dobro funkcioniše.

Da li na drugačiji pristup poslu utiču i generacijske razlike?

– Kada sam počela da radim u ovoj industriji, koja i dalje posluje po istim principima kao pre nekoliko decenija, uočila sam da starija garda preduzetnika, kojoj je pripadao i moj otac, smatra da što više radiš – to si bolji u poslu. S druge strane, upravo stasava generacija mladih ljudi, u koju ubrajam i sebe, koji žele da uspostave ravnotežu između posla i privatnog života. To ne znači da su mladi lenji, oni zaista žele da rade i stvaraju, ali na takav način da im ostane vremena i za uživanje u plodovima svog rada. Ovo je moguće postići boljom organizacijom poslovanja. Osim organizacionih, uvela sam još neke promene u poslovanje, kao na primer fleksibilno radno vreme tamo gde je to moguće, odnosno za kancelarijske poslove, jer vozači imaju drugačije radno vreme.

Kakva je trenutna situacija u transportnoj industriji?

– Pored hroničnog nedostatka vozača, sada se suočavamo i sa nelojalnom konkurencijom koja obara cene naših usluga, ne razmišljajući o posledicama ovakvog delovanja. Mi smo se opredelili da ne spuštamo cenu svojih usluga, osim ako ne moramo, već da klijente pridobijamo kvalitetom usluge. To u ovom poslu znači iskrenošću, tačnom komunikacijom i držanjem reči koju damo. Iz razgovora sa klijentima shvatila sam da im se često dešavaju kašnjenja, a da nemaju prave informacije šta je njihov razlog, jer su kompanije sa kojima sarađuju ponekad i neiskrene. Zato se mi trudimo da budemo fer. „TGA-TRANS“ najviše vozi za Švedsku i Norvešku, za koje se naša konkurencija ne interesuje mnogo, posebno kada su u pitanju ture tokom zime, jer je za te predele u hladnijim mesecima potrebna oprema koja mnogo košta. To je bio izbor mog oca, koji se pokazao kao dobra poslovna odluka.

Foto: lična arhiva

Izvor: „Biznis i finansije“.