Sunčica Savović, Udruženje Žita Srbije – Bolja vodna infrastruktura neophodna za veći izvoz žitarica

Prolećni usevi u ovoj fazi vegetacije su u odličnom stanju i to podjednako važi za kukuruz, suncokret i soju. Želja Udruženja Žita Srbije je izvoz  5 miliona tona žitarica i uljarica tokom ekonomske 2018/19 godine. Da li će to biti ostvareno naravno zavisi od kupaca, ali i od naše izvozne logistike za koju bi količina od 5 miliona tona bila ozbiljan test.

To u intervjuu za PlutonLogistics kaže Sunčica Savović iz Udruženja Žita Srbije. Ta asocijacija pokrenula je niz projekata kako bi izvozna logistika bila efikasnija, a naša sagovornica napominje da bi najviše moglo da se uradi u vodnom saobraćaju, kao i u izgradnji silosa na obalama reka.

PL: Koji su prioriteti koji treba da budu predmet javno-privatnog dijaloga i konkretnih akcija u cilju unapređenja izvoza žitarica i uljarica iz Srbije?

– Nadležni državni organi polako prepoznaju značaj izvoza za ukupni razvoj zemlje, a prostora za stvaranje boljih uslova za rast izvozne privrede ima. Udruženje u ovom trenutku u dijalogu sa nadležnim ministarstvima, a posebno sa Ministarstvom poljoprivrede pokušava da reši pitanja: otvaranja novih tržišta;  promene načina obračuna PDV-a za izvoznu robu; otvaranje robne berze; ukidanje parafiskalnih nameta kao što su obavezne članarine i naknade (takse) na izvoz poljoprivrednih proizvoda; sređivanje plovnih puteva; povratak rečno – morskih brodova na Dunav.
Na listi prioriteta trebalo bi da se nalazi i razvoj železnice.

Od državnih organa se očekuje da usaglase fito-sanitarne uslove sa zemljama najvećim kupcima naših žitarica i uljarica kako bismo mogli da se direktno pojavimo na tim tržištima. Veliki kupci poput Kine, Egipta, Indonezije, a i drugi, sve više rade na zaštiti svojih potrošača i sve su stroži u kontroli robe koja se kupuje. Mi nemamo pristup tim tržištima jer i dalje nemamo usaglašene propise o zaštiti proizvoda.

PL: Koji su najveći problemi u efikasnom transportu žitarica?

U drumskom, odnosno kamionskom prevozu žitarica najveći problem su manjkovi. Kada govorimo o železničkom transportu onda je to nedostatak pruga, ali i lokomotiva i TAD vagona za prevoz rasute robe. Što se tiče rečnog transporta najveći problemi su nedostatak silosa na vodi i dugo čekanje na utovar barži zbog udaljenosti silosa od mesta utovara.

PL: Koji su predlozi za unapređenje rečnog transporta?

– Za unapređenje rečnog transporta neophodna su ulaganja u skladišnu infrastrukturu, odnosno izgradnja silosa na rekama, zatim ulaganja u lučku infrastrukturu – izgradnja i rekonstrukcija luka, razdvajanje terminala za utovar robe, obnova rečne flote.

Izuzetno je bitno obnavljanje plovidbe rečno-morskih brodova na relaciji Crno more – Pančevo. Saobraćaj rečno morskih brodova do 3.500 t na toj relaciji bio je normalna pojava do sredine devedesetih godina prošlog veka, kada je prekinut zbog pojave peščanih sprudova usled niskog vodostaja u letnjim mesecima na 568. kilometru Dunava između rumunskog mesta Luta i bugarskog Dunavica.

Sanacija rečnog korita više puta je odlagana mada je Dunavska komisija pokazala zainteresovanost, a iz fondova EU su najavljena sredstva za finansiranje projekta. Ponovo uspostavljanje plovidbe rečno-morskih brodova na Dunavu kapaciteta 3.500t bila bi od velikog značaja za izvoz žitarica iz Srbije, jer bi žitarice bez pretovara u lukama Crnog mora stizale do tržišta Bliskog istoka i mediteranskih zemalja čime bi u Srbiji ponovo postale aktuelne prodaje na CIF paritetima i pšenica bi se prodavala krajnjim korisnicima. Dok se problem sa prekidima u rečnom saobraćaju na 568. kilometru Dunava u letnjim mesecima ne reši i rečno-morskim brodovima ne bude omogućena plovidba Dunavom, srpski izvoznici biće i dalje primorani da prodaju na FOB paritetima (čime gube kontrolu nad robom i kontakt sa krajnjim kupcem), pretovar srpskih žitarica vršiće se u Luci Konstanca u Rumuniji u silosima koji su u vlasništvu velikih internacionalnih kompanija, što je uvek cenovno nepovoljnije, a naše žitarice neće biti konkurentne na CIF paritetima i velikim žitarskim tenderima.

PL: Kakva je situacija u transportu žitarica železnicom?

– Železnička infrastruktura je usko grlo u transportu naših žitarica, dužina pruga u upotrebi sve je manja, prevozni kapaciteti ne prate rast našeg izvoza, a prevoz žitarica i uljarica na unutrašnjem tržištu skoro da ne postoji.
Našu železničku mrežu čini 3.809 km izgrađenih pruga: panevropski Koridor 10: Hrvatska granica, Beograd, Niš, granica sa Makedonijom; Koridor 10 b: Beograd – Subotica, Koridor 10 c: Niš– Dimitrovgrad i Beograd – Bor.
Samo jedna trećina pruga je elektrificirana, a loša infrastruktura uslovljava male brzine između 20 i 120 km/ha. Najveća brzina od 120 km/ha dozvoljena je na samo 87 km pruge. Transport žitarica železnicom podrazumeva da silos prodavca i silos kupca budu povezani prugom, a to je u Srbiji prava retkost imajući u vidu da se na prugama nalazi samo oko 30 silosa.
Skoro 80% izvezenih količina transportuje se vodnim putem, ali se od silosa do izvoznih luka roba prevozi kamionima zbog brzine prevoza, cene i malog broja silosa na prugama.
Železnički transport žitarica učestvuje sa 5 – 7% u ukupno izvezenim količinama gde se na prvom mestu nalazi Italija (gde je zabeležen rast transporta železnicom), a zatim slede Crna Gora, Hrvatska, Albanija, Slovenija i Austrija.

PL: Kao problem navodite i da skladišni kapaciteti nisu u potpunosti namenjeni za izvoznu logistiku. Da li rešenje vidite u državnoj intervenciji ili u privatnoj inicijativi?

– Kada govorim o tome da skladišni kapaciteti nisu u potpunosti namenjeni izvozu mislim na silose koji se nalaze na vodi. Silosi koji se nalaze u unutrašnjosti služe za čuvanje robe, bila ona namenjena za preradu ili izvoz, ali prava je šteta da pored toga što nemamo dovoljno silosa na vodi. Tri najveća od njih u Novom Sadu, Beogradu i Pančevu imaju i mlin u svom sklopu i dobar deo kapaciteta nije dostupan izvoznicima.
Ne bi trebalo očekivati da će država rešiti ovaj problem, jer ona sigurno neće graditi nove silose. Od države očekujemo da znatno pojednostavi zakonsku proceduru za investiranje u lukama ili dozvoli otvaranje privremenih pretovarnih mesta na vodi kao što je to slučaj, recimo, u Mađarskoj.
Pravni okvir za investiranje u rečnu infrastrukturu, suprastrukturu u Srbiji određen je: Zakonom o plovidbi i lukama na unutrašnjim vodama; Zakonom o planiranju i izgradnji i Strategijom razvoja vodnog saobraćaja Republike Srbije 2015 – 2025 godine.

Na svu žalost procedura za investiranje je veoma složena, proces dugotrajan tako da već imamo situacije gde su investitori odustali od željenih ulaganja.

PL: Da li su u toku neki projekti u cilju da se situacija u transportu žitarica popravi?

– U okviru zajedničkog projekta Udruženje Žita Srbije u saradnji sa Organizacijom za hranu i poljoprivredu Ujedinjenih Nacija – UN FAO i Evropskom bankom za obnovu i razvoj – EBRD završava Studiju „Pregled tržišta žitarica i uljarica u Srbiji, razvoj infrastrukture i buduće mogućnosti za izvoz“ u kojoj će biti data i slika logistike u Srbiji u svim vidovima transporta. Evropska banka za obnovu i razvoj je spremna da investira, ali investitore za sada nemamo.

PL: Kakve su prognoze za ovu godinu? Kakav će biti rod i koja količina bi mogla ići u izvoz?

– Ova godina je za ozime kulture (pšenica, ječam, uljana repica), sve do žetve bila idealna. Očekivao se dobar rod i solidan kvalitet. Žetva je počela ranije, početkom juna, i prekinuta je na samom početku svakodnevnim kišama. Izvesno je da ćemo imati problema sa kvalitetom, a takođe se očekuju i određeni gubici u prinosu, posebno kod uljane repice. Ali, i pored problema, mi moramo izvoziti jer je proizvodnja znatno iznad domaćih potreba.
Prolećni usevi u ovoj fazi vegetacije su u odličnom stanju i to podjednako važi za kukuruz, suncokret i soju. Želja nas u Udruženju je da izvezemo 5 miliona tona žitarica i uljarica tokom ekonomske 2018/19 godine, a da li ćemo to i uspeti zavisi od toga da li ćemo pronaći kupce, ali i od naše izvozne logistike za koju bi količina od 5 miliona tona bila ozbiljan test.